Naručite li pivo gotovo bilo gdje u Europi, vjerojatno će vam ponuditi poznati lager, pilsner ili pšenično pivo. No pogledate li malo bolje, pivska kultura kontinenta postaje mnogo neobičnija: sirup od malina u Berlinu, spontano fermentirano pivo u Belgiji, dimljena piva koja se poslužuju uz meso i stari stilovi koji su gotovo nestali.
Pivo je u Europi mnogo regionalnije nego što se na prvi pogled čini. Isto se piće može dramatično razlikovati od zemlje do zemlje, ne samo po jačini i boji nego i po načinu fermentacije, posluživanja, pa čak i miješanja s drugim sastojcima.
Neke tradicije zvuče neobično sve dok ne shvatite odakle potječu.
A upravo su one često i najpamtljivije.
U Berlinu pšenično pivo može doći sa sirupom od malina
Jedna od najjednostavnijih neobičnih pivskih tradicija za isprobati je Berliner Weisse.
Tradicionalna pšenična piva uglavnom su svjetlija od onih proizvedenih isključivo od ječma, a u knjižici se navodi da je Berliner Weisse jedan od najpoznatijih europskih stilova pšeničnog piva. Berlinski stil posebno se izdvaja navikom posluživanja s aromatiziranim sirupom, među ostalim i onim od malina.
Na prvi pogled pivo sa sirupom od malina zvuči kao nešto što je nedavno izmišljeno za društvene mreže.
Nije.
Ta kombinacija već dugo postoji kao dio berlinske pivske kulture, a knjižica čak spominje Weisse mit Schuss – pšenično pivo posluženo s dozom voćnog sirupa – kao jednu od tradicionalnih pivskih mješavina u europskim barovima.
Rezultat se uvelike razlikuje od gorčine koju mnogi povezuju s pivom. Berliner Weisse sam po sebi je kiseo, dok sirup dodaje slatkoću i voćne note.
Kad bismo ga naručivali prvi put, ne bismo očekivali da će okusom uopće podsjećati na klasični lager.
Upravo je u tome njegova poanta.
U Belgiji se piva fermentiraju i bez uzgojenog kvasca
Belgija neobična piva dovodi na još višu razinu.
Neka tradicionalna belgijska piva proizvode se spontanom fermentacijom, što znači da pivar ne dodaje jednostavno kontroliranu kulturu pivskog kvasca na uobičajen način.
Knjižica ih opisuje kao „divlja” ili sirova piva, osobito povezana s područjem Payottenlanda i dolinom rijeke Senne. Među njima su stilovi poput lambica, kao i povijesno srodna piva Faro i Gueuze.
Okus tih piva može se dramatično razlikovati od standardnog lagera: kiselija su, složenija, a ponekad gotovo nalik vinu.
Putnicima koji obično kažu da ne vole pivo ovo je jedna od kategorija koju bismo doista preporučili.
Možda neće imati okus piva za koje mislite da vam se ne sviđa.
A onda Belgija dodaje i trešnje
Jedan od najpoznatijih izdanaka tradicije lambica je Kriek.
Knjižica opisuje Krieken-Lambic kao lambic proizveden s tamnim, razmjerno gorkim trešnjama, pri čemu pivo odležava od jedne do nekoliko godina.
Ta kombinacija fermentacije i voća stvara napitak koji se, iz perspektive mnogih onih koji ga prvi put kušaju, nalazi negdje između piva, cidera i vina.
Voćno je, ali to ne znači nužno da je slatko.
Dobri primjerci mogu zadržati izraženu kiselost i složenost.
Tu pivo počinje postajati mnogo zanimljivije uz hranu. Knjižica posebno preporučuje pivo od trešanja uz deserte s trešnjama te napominje da se belgijska voćna i pšenična piva osobito dobro slažu s voćnim desertima.
Dimljeno pivo ima mnogo više smisla kad stigne hrana
Neka su piva neobična zbog voća.
Druga okusom gotovo podsjećaju na logorsku vatru.
Tradicionalno dimljeno pivo svoj karakter dobiva od slada izloženog dimu, pa njegove arome mogu podsjećati na dimljeno meso, drvo ili čak slaninu.
Samo po sebi to zvuči intenzivno.
No poslužite li ga uz odgovarajuću hranu, odjednom postaje mnogo jasnije.
Knjižica posebno preporučuje dimljeno pivo uz dimljene kobasice i suhomesnate proizvode, uz napomenu da slični okusi mogu pojačati jedni druge.
To nije pivo koje bismo nužno naručili kao prvo piće vrućeg poslijepodneva.
Ali uz tanjur kobasica u tradicionalnoj pivnici?
Svakako.
Neki okusi pripadaju mjestu i obroku, a ne samo napitku.
Austrija je nekoć imala popularno zelenkasto zobeno pivo
Jedna od najiznenađujućih referenci u knjižici gotovo je zaboravljena tradicija zobenog piva.
Zob može zamijeniti ječam u proizvodnji piva, a knjižica navodi da se zobeno pivo nekoć proizvodilo u većem dijelu Njemačke. Opisuje i sortu koja je prije otprilike 180 godina bila osobito popularna u Beču i okolici: zelenkastožuto, izrazito pjenasto pivo poznato kao Hornerbier, povezano s mjestom Horn u Donjoj Austriji.
Upravo takvu povijest putovanja volimo.
Pivski stilovi ne pojavljuju se jednostavno i zauvijek ostaju isti. Neki postaju globalni standardi. Drugi nestaju kako se mijenjaju navike ispijanja, tehnologija i komercijalno pivarstvo.
Pivski jelovnik koji danas vidite u Beču samo je jedno poglavlje mnogo dulje priče.
Nefiltrirano pivo nekoć je jednostavno bilo – pivo
Danas nefiltrirano pivo često zvuči kao nešto zanatsko.
Povijesno gledano, tako je pivo jednostavno izgledalo.
Knjižica opisuje Zwickelbier kao prirodno mutno, nefiltrirano pivo koje sadrži nešto kvasca te objašnjava da se pivo počelo redovito filtrirati tek početkom 20. stoljeća. Neke su se pivovare kasnije vratile tim starijim tehnikama i ponovno počele proizvoditi Zwickel u tradicionalnom stilu.
To objašnjava zašto mutno pivo ne treba automatski smatrati nedovršenim ili manje kvalitetnim.
Ponekad je zamućenost dio stila.
Na putovanju Njemačkom ili Austrijom aktivno bismo ga potražili točenog, osobito u manjoj pivovari ili tradicionalnoj pivnici.
Postoji i pivo posebno povezano s Oktoberfestom
Oktoberfest je toliko čvrsto povezan s pivom da je lako zaboraviti kako i samo pivo ima vlastite tradicije.
Knjižica spominje Wies’n beer kao pivo posebno pripremljeno za velike pučke festivale poput münchenskog Oktoberfesta.
To je važno jer ispijanje piva na Oktoberfestu nije samo pitanje naručivanja bilo kojeg lagera koji se slučajno nađe u ponudi.
Pivo je dio samog događaja.
To je dobar primjer zašto lokalno pivo, kad god je moguće, radije kušamo u kontekstu u kojem je nastalo.
Boca kupljena u supermarketu tehnički može sadržavati regionalni stil, ali ispijanje na mjestu, u sezoni i okruženju u kojem se tradicija razvila iskustvu dodaje još jednu dimenziju.
Pivski kokteli postojali su mnogo prije barova sa zanatskim pivom
Miješanje piva s drugim pićima također nije nov izum.
Knjižica sadrži cijelo poglavlje posvećeno pivskim mješavinama i opisuje kombinacije s voćnim sokovima, bezalkoholnim pićima, mineralnom vodom, žestokim pićima pa čak i drugim vrstama piva.
Neke kombinacije zvuče iznenađujuće suvremeno.
Druge pomalo zastrašujuće.
No pokazuju da je ideja o pivu kao nepromjenjivom piću koje se nikad ne smije mijenjati mnogo novija nego što mnogi pretpostavljaju.
Širom Europe pivo se odavno prilagođava lokalnim ukusima, godišnjim dobima i navikama ispijanja.
I čaša mijenja doživljaj
Neobične tradicije ne završavaju onime što se nalazi u čaši.
Različiti stilovi piva tradicionalno se poslužuju u vrlo različitim posudama. Knjižica navodi čaše u obliku tulipana, pehare, visoke čaše za pšenično pivo, krigle i druge oblike te napominje da različitim stilovima odgovaraju različiti oblici.
Visoka čaša ističe izgled i pjenu pšeničnog piva, dok se jača piva mogu poslužiti u peharu.
To je nešto što sve više primjećujemo na putovanjima.
Kad bar svako pivo poslužuje u potpuno istoj generičkoj krigli, dio rituala nestaje.
Što zapravo probati?
Ako želite otići dalje od standardnog lagera, a da vam se odmor ne pretvori u tečaj o pivu, preporučujemo jednostavan pristup.
U Berlinu barem jednom probajte Berliner Weisse sa sirupom.
U Belgiji potražite lambic, Gueuze ili Kriek.
Ako tradicionalna pivnica nudi dimljeno pivo uz dimljeno meso ili kobasice, probajte ih zajedno umjesto da pivo procjenjujete nakon samo jednog samostalnog gutljaja.
A kad vam bar ponudi lokalni stil za koji nikad niste čuli, pitajte po čemu se razlikuje.
To pitanje često vodi do mnogo bolje putne uspomene nego naručivanje istog piva koje već poznajete od kuće.
Pivo o mjestu govori više nego što obično shvaćamo
Vino u putovanjima dobiva velik dio romantičnog jezika.
Posjećujemo vinograde, razgovaramo o terroiru i tražimo regionalne sorte grožđa.
I pivu bismo trebali pristupati s jednakom znatiželjom.
Njegovi sastojci, načini fermentacije, tradicija posluživanja i sljubljivanje s hranom jednako su snažno oblikovani geografijom i lokalnom kulturom.
Kiselo pivo sa sirupom od malina u Berlinu, spontano fermentirani lambic u blizini Bruxellesa i nefiltrirani lager u maloj austrijskoj pivnici tehnički možda pripadaju istoj kategoriji pića.
Ali ne pričaju istu priču.
I upravo zato bismo ih naručili.
